Akvarel je likovna tehnika koja koristi oskudne materijalne elemente kako bi
izrazila najdublja stanja čovjekove svijesti i podsvijesti. Na komadu nevelikoga sirova papira zahtijeva potpunu koncentraciju, lagan potez i virtuoznu spretnost. Veliki je i nerješivi umjetnički misterij kako se, naime, kompleksna viđenja i stanja mogu pretočiti i memorirati takvim nepretencioznim sredstvima i mikro slikama? Kako je moguće bogatstvo i složenost nekog motiva sabiti u prividno diskretno i “lagano” djelo? Većina slikara ignorira akvarelne boje, naivno misleći kako bi ulaskom u akvarel pokazali umjetničku slabost i infantilnost. Je li to kukavičluk ili konformizam?

U minijaturama on kompozicijski razmišlja slobodno, široko, monumentalno. Slika spontano, intuitivno, krajobraze svoje duhovne prošlosti i sadašnjosti. Ta nutarnja stvarnost nikako se ne može slikarski iscrpiti. Za njega se može ispravno konstatirati kako je impresionist podsvijesti.

Njegovi su onostrani krajolici najčešće močvare sa isprepletenim vitkim stablima,
kvrgavih, često izlomljenih grana, zarobljene vode i neobične čiste svjetlosti u središtu. Piskač slika nježno, elegantno, fluidno, ali i vrlo dinamično i pomalo grubo. Lirskom slikarskom tehnikom barata ekspresivno, čvrsto. Dok mu horizont transparentno isparava, nestaje, prednji plan svojih motiva (ponekad) rješava drsko, arogantno i brutalno. Po bijelom papiru, unutar nanesenih boja ubada, grebe i urezuje linije, dio crteža. Neobično?! Pogotovo za nesalonsku akvarelistiku.

Veliki slikar (akvarela), iako su slike (u prvotnoj fazi) malih, bezazlenih dimenzija. On u surovu i nepravednom svijetu ponizno ostavlja ˝vječni˝ trag u blijedećem, ishlapljujućem, nestajajućem mediju. Mediju, koji je istiniti sinonim našega prolaznoga zemaljskoga života.